Gost Internacionalnog sajma knjiga u Podgorici oktobra 2024. godine bio je italijanski vrlo prevođeni i voljeni pisac Lorenco Marone. Tim povodom Sekretarijat za kulturu Glavnog grada objavio je kratki roman Plavo pero.
Glavni junak ove kratke smiješne priče, kako stoji u podnaslovu, jeste dugorepi, brokantno plavi i inteligentni papagaj Toto. Poklonjen bosu napuljske kamore, Toto zajedno sa vlasnikom doživljava uspone i padove. Dosljedno unutrašnjom fokalizacijom, Toto nam predstavlja sjaj i raskoš familije, najveće vrijednosti u kamori; no, pokazuje nam i drugu stranu, bahatost, neosjetljivost, surovost. Brutalnost i nježnost svog vlasnika za čiju pažnju je spreman Toto da prevazilazi svoje granice, zauzima najveći dio romana. Veliki bos don Ćiro biće ponosan na svoju aru, prije svega jer će po njemu dobiti dostojan nadimak Plavo pero.
Pored tipičnih problema jednog papagaja koji ne zna da leti – strah od drugih životinja, od djece i odraslih, Toto predstavlja lafontenovski i jednu univerzalnu priču o slobodi, o strahu od slobode i o komforu. Biće tu i jedna nesrećna papagajska ljubavna priča, brojni izazovi a najznačajniji je svakako za našeg junaka da konačno poleti.
Divan, prirodan prevod Marie Terese Albano donosi još jednu Maroneovu priču, koja u duhu prethodnih romana, sadrži uvijek tragove didaktične literature, dulce et utile.
„Sloboda, kakva plemenita riječ!
Znam da su, u njeno ime, nastale najveće revolucije, a da su ljudi kroz istoriju izgubili živote da bi je stekli i odbranili. Ipak, da se neko postarao da mene pita o slobodi, savjetovao bih mu da se ne trudi previše, jer niko nikada nije istinski slobodan do kraja, svako imo svoja mala i velika moranja, svoju tamnicu sačinjenu od pogrešnih izbora ili izbora koji nisu napravljeni u pravo vrijeme, kompromisa i nedostatka hrabrosti.
Često ne zaaslužujemo slobodu, zbog toga što smo svi mi zatvorenici kojima je data samo jedna mogućnost: da svoj kavez ispunimo svim mogućim komforom i pogodnostima.“