Veliki japanski pisac Jasunari Kavabata (1899-1972), dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1968. godine, radio je godinama na svom remek-djelu Zemlja snega. Roman je objavljen u novom prevodu Flavija Rigonata u izdavačkoj kući Lom. Već su ove malobrojne paratekstualne činjenice dovoljno zavodljive iskusnim literarnim degustatorima.
„Voz je iz dugog tunela ušao u zemlju snega.“ Od incipita se zaista ulazi u jedan zaleđeni, bajkoliki pejzaž termalne banje što će biti dijegetički svijet do kraja romana. Glavni junak, dokoni i imućni stručnjak za ples, Šimamura, vraća se na mjesto susreta sa djevojkom Komako. No, u vozu, u predivnoj sceni sa zamagljenim prozorom otkriva jednu čudesno lijepu ženu i bolešljivog mladića. Njih četvoro, njihovo postepeno i nikad konačno upoznavanje, važan su dio priče. Ovaj impresionistički roman, sav u slikama čulnih senzacija, pripovijeda o ljubavi, o samoći, o ljepoti, originalnim narativnim sredstvima.
Šimamura, stručnjak za evropski balet koji nikad nije vidio, pristupao je, kako kaže narator, „ženama na identičan način kao što pristupa evropskom baletu“. No, živa, djelatna, na trenutke prgava i impulsivna Komako vodi na svoj mladalački način odnose ova četiri lika. Postavši gejša, otkriva finese statusa pod kojim buja unutrašnje, često nemušto emocionalno previranje. Njihovi razgovori, prijateljstvo, uspostavljanje intimnosti sa sviješću da je Šimamura oženjen, igra su na žici, lepršava i nepredvidiva. U atmosferi zaslijepljenosti bjelinom, zamagljenosti parom, stalne smjene mraza i toplote, priča postiže čulne efekte kakvi se rijetko nalaze.
Čak i zasićenom čitaocu roman Zemlja snega nudi pravo čitalačko uživanje posle kojeg ima samo jednu misao – da pročita sve što je Kavabata napisao.