Dubravka Ugrešić

Stereotipe o ženama i ženskoj kreativnosti, pa čak i one (tobože) emancipacijske, zdušno podržavaju muškarci. Svaki književnik i književni kritičar blagonaklono će podržati ‘književno smeće’, čija je autorica žena, jer mu je stalo da promovira dvije stvari: jedna je preživljavanje mita o tome da su žene najbolje u ispisivanju književnoga ‘smeća’ (tako da on, kao muškarac, automatski osigurava svoje mjesto na polici tzv. ozbiljne književnosti), a druga je da on, osobno, nema ništa protiv masovne kulture, odnosno ravnopravne participacije žena u književnosti. Taj isti književnik će barem jednom u životu citirati Hanu Arendt, jer jedino nju, kao ženu, smatra dostojnom citiranja. Taj isti književnik će se barem jednom u životu naći u žiriju i pritom nastojati da spisateljica ne dobije nagradu, a ako je već treba dobiti, onda će nastojati da je dobije ona koja to najmanje zaslužuje. Time je, što se tiče ‘participacije žena u književnosti’, naš književnik odradio svoj posao.