Sotija je srednjovjekovni dramski oblik komičnog pozorišta gdje su junaci pod maskom glupana (sot) govorili slobodno, a ta uloga im je omogućavala da kritikuju društvo, pojedine društvene pojave i ličnosti. Junaci romana Doktor D Gorana Markovića kao da su izašli iz nekog bratstva „bezbrižne djece“.
Sve glasovi u romanu su intradijegetički, u vidu dokumenata, izvještaja, izjava svedoka, snimaka telefonskih razgovora. Naslovni junak je psihijatar, nekadašnji vođa, za kojim je raspisana potjernica i velika novčana nagrada. Tajna služba mu daje novi, ne mnogo razrađen psihološki identitet. Žilavi psihijatar ne pristaje na tamnovanje u stanu nego gradi svoju konstrukciju, doktora Dragića, što mu omogućava da ima ponovo ispunjen život. Posao alternativnog ljekara, privlačna žena, poznatost, slava, obožavaoci, život je koji njemu godi. Za one koji o njemu brinu, to je poseban izazov.
Iako su narativni glasovi dokumenta, pripovijedanje nije nezanimljiva administrativna pisanija. Naprotiv, Goran Marković pravi jednu vrlo vjerovatnu priču, za razliku od njegovih likova. Konstrukcija doktora D i službenika koji ga prate i čuvaju nema literarne ciljeve te se stvara ad hoc, zavisno od strujanja u Službi i od entuzujazma praćenog doktora.
Marković koristi obilato komiku, od gradnje glavnog lika do brojnih situacija (a završna je svakako jedna od najboljih), igranje sa dvostrukim životom doktora D, preuveličavanje, no priča ipak više izaziva jezu nego smijeh. Operativci i doktor igraju ovu travestiju ni sami ne znajući kuda vodi. U održavanju konstrukta stradaju nedužni građani koji se nađu na tom putu (pravi Dragić, nesretni Šukalo, a nisu pošteđena ni djeca). Nema empatije ni za koga u ovoj priči.
Ako vam ova priča zvuči poznato, Marković nakon objavljivanja romana kaže:
„Ono što, međutim, nije bez značaja jeste činjenica da je sve gore navedeno čista fikcija, proizvod mašte autora i da nema nikakve veze sa stvarnim događajima na koje bi vas naslov ove knjige mogao navesti. Ukoliko neko smatra da se Doktor D. odnosi na neku postojeću ličnost, to je već njegov, a ne moj problem.“