Iz Velikog zaveštanja
XXII
Ja žalim sada svoju mladost
kada uživah i znah smeške
sve do trenutka kada starost
stiže da njene kazni greške.
Ne ode moja mladost peške,
nit konjem; zar je tako vešta?
Da šmugne ne bi duše teške,
nit mi na kraju šta zavešta.
XXIII
Otišla mladost, a ja ostah
jadnoga zdravlja i saznanja,
crn poput duda, skršen o strah,
a kesa moja sve je tanja;
sad vlastiti me rod proganja,
istinu zborim, nije gluma,
i zbog ovakvog moga stanja
prirodnu dužnost smeće s uma.
XXIV
Ne strahujem da novac stroših
na zadovoljstva i veselja;
nit prodah šta rad strasti loših
da trpim prekor prijatelja
što imaju i većih želja.
Znajte da na laž ja se gnevim;
odbraniću se od zla velja:
ne traži oprost ko je nevin.
XXV
Tačno je da me želja zgreva
i da bih žarku ljubav hteo;
al’ tužnog srca, praznih creva,
i dok mi stomak krči ceo,
ja ljubav nigde nisam sreo.
Pa, nek taj što se mesa skresa
tu pronađe svoj bolji deo!
Kad gori kesa nema plesa!
Prevod Kolja Mićević