Pontevedra Slađane Kavarić Mandić promišljena je i intimna lirska poema koja iz ženske perspektive reflektuje našu egzistencijalnu usamljenost, čežnju za bliskošću, potrebu za smislom i melanholiju prolaznosti.
Kroz narativni glas Soledad Ortege, Španjolke uronjene u sopstvena promišljanja i unutrašnja previranja, autorka istražuje mjesto žene u ličnim i društvenim odnosima prošlosti i sadašnjosti. Na početku je njena priča eksplicitno smještena u godinu 1935, ali kako tekst odmiče, autorka intencionalnim anahronizmima (majica s dalmatincima, muzika u slušalicama, televizor itd) vješto premošćava vrijeme i prostor, omogućavajući da se u glasu junakinje stope glasovi žena raznih epoha. Mehanizam vremenskog i prostornog distanciranja štiti tekst od moguće banalizacije i omogućava da intuitivno pratimo semantički gustu, stihovanu prozu u kojoj jasno skicirana haotična svjetska zbivanja predstavljaju egzistencijalni okvir za istinsku dramu unutar intelekta, osećajnosti i imaginacije pripovjednog glasa. Borba protiv fašizma, nužnost egzila i osećanje kraja dodatno naglašavaju individualnu potrebu za ljubavlju, bliskošću i istinskim povezivanjem, iskazanu u solilokviju pripovjednog glasa.
Poema je prostorno smještena u Pontevedru, turistički gradić koji za protagoniste postaje sigurno mjesto, utočište, istovremeno prostor čekanja i preispitivanja. Soledad se obraća svom mužu, Pedru, slavnom pjesniku i revolucionaru, osvrćući se sa jedne strane na njihova zajednička ideološka opredeljenja i borbe, a sa druge na sopstvenu čežnju, nedostajanje i strah od napuštanja. Ugrađena u ime protagonistkinje, usamljenost je dominantni motiv koji se realizuje kao fizičko odsustvo voljenog, uslovljeno životnom nužnošću, ali češće, kao emocionalno odsustvo u fizičkoj prisutnosti.
Usamljenost je div koji se spušta sa neba
platno razapeto između dvije strane svijeta
putokaz za obmanu i grešku (6)
Njihov odnos oblikuje neobrađena prošlost puna stradanja i smrti, kao i diskrepanca u iskustvu. Za Soledad je ljubav formativna. Pedra, obilježenog prethodnim iskustvima, i dalje pokreću ideali, a sredina nameće tradicionalne rodne uloge iznad kojih oboje pokušavaju da se uzdignu. Uz beskompromisnost i lojalnost, Pedrovo ime, uostalom, evocira snagu, ali i hladnoću kamena. Upadljivo je i nostalgično vraćanje naratorke u detinjstvo, koje čitamo kao potragu za određujućim dijelom sopstvenog identiteta, zagubljenog u bolnom odvajanju od sebe radi iskustva ljubavi i povezivanja.
Ritmičkoj i stilskoj ujednačenosti poeme doprinosi grafičko markiranje teksta – razlikovanje direktnog i indirektnog govora, upotreba kurziva i namjerno narušavanje pravila interpunkcije, što odlikuje postmodernističku paradigmu. U smislu stilske formacije zanimljivije je, međutim, osvrnuti se na određenje i karakteristike žanra, pogotovo kada imamo u vidu da je nakon poeme Barbare Delać Gdje smo ovo, pričaj mi (OKF, 2020), Jane Radičević, zona neutralnog pritiska (Partizanska knjiga, 2022) i Vaska Raičevića, Antievropa (OKF, 2022), ovo već četvrta poema u savremenoj crnogorskoj književnosti u posljednjih pet godina. A da je žanr oživio i u regionalnoj književnosti najbolji primjer je poema Deca Milene Marković (Lom, 2021) nagrađena NIN-ovom nagradom. Zajedničko im je osciliranje između težnje ka neposrednom emocionalnom transferu, dominantnom u poeziji, bez opisivanja, predstavljanja i kontekstualizacije, i tipično epske potrebe da se nakon mnogih vjekova pripovjedanja ispriča još jedna priča koja neće zvučati izlizano, patetično i beznačajno, samo zato što nije monolitna, ni sveobuhvatna. Književnoteorijsko istraživanje u tom pravcu svakako bi bilo zanimljivo.
Za razliku od većine ostvarenja savremenog ženskog pisma autentičnost i iskrenost Pontevedre ne počiva na ogoljavanju iskustva autorke i na autofikcionalizaciji. Ona reflektuje mnoga iskustva kao jedno i to tako da se iskazi junakinje uvijek istovremeno odnose na različite egzistencijalne sfere – ljubavnu i partnersku, društvenu i profesionalnu, političku i javnu, pa i stvaralačku.
Stvarnost je veliki grč između iskrenosti i ćutanja
U kome uvijek izaberem pogrešno i zaćutim (21)
U toj ravni ostvaruje se široka prepoznatljivost i poistovećivanje, a knjižica nevelikog obima mlade autorke postaje univerzalno svjedočanstvo naše egzistencijalne usamljenosti, čežnje, potrebe za ljubavlju, istinskim povezivanjem i razumijevanjem u uzburkanom svijetu svakog vremena u kojem se živjelo i voljelo. Pred sam kraj odjekuje završna vizija zajedništva, empatije i prihvatanja prolaznosti koja zaokružuje poemu i podcrtava njen značaj u savremenoj crnogorskoj književnosti.
Pedro, cijeli svijet se svodi na par
koraka koje svi prelaze (33)
ako je naš put kao i svaka druga pustinja u kojoj
nestaju tragovi
ne znači da je prvi otkrivamo
i u toj se tački svako ushićenje unižava
i svaki ego pada,
izjednačavamo se i jednako volimo prolazno,
nestajanju svjedočimo kroz krvotok. (34)