Francuski istoričar umjetnosti Toma Šleser (Thomas Schlesser, 1977) uspio je romanom Monine oči, za godinu dana, da postigne rijedak izdavački uspjeh – prevodi na više od trideset jezika, od SAD-a do Kine, veliki tiraži, recepcija koja će svakako vratiti publiku umjetnosti.
Mona je desetogodišnja djevojčica koja u jednoj sasvim običnoj situaciji potpuno izgubi vid. Iako je sljepilo trajalo manje od sat vremena događaj potresa i djevojčicu i njene roditelje. Kreću pregledi, snimanja, a dio medicinskog tretmana su i posjete psihijatru. Monin djed Anri, umjesto kod psihijatra, odlučuje da pokrene jedan tajni “tretman”:
„Za svoju Monu smislio je stoga nešto bolje od medicine. Prvo bi išli u Palatu Luvr, potom u Muzej Orse i na na kraju u Bobur. Tamo, da, tamo, na tim mestima posvećenim očuvanju onog najsmelijeg i najlepšeg što je pružilo čovečanstvo, naći će osnaženje za svoju unuku.“
Tajna avantura djeda i unuke zapravo je čudesan put istorije umjetnosti, od Botičelija i Leonarda do Marine Abramović. Paralelno sa inicijacijom u umjetnost, pratimo svakodnevni život Monine porodice opterećene strahom, događajima u školi i kod ljekara. No, najznačajniji dio romana jesu pedeset i dva umjetnička djela koja je djed izabrao. Osim detaljnog opisa, informacije koje se dobijaju nisu striktno udžbeničke; anegdote iz života umjetnika/ca, sudbine slike ili statue, recepcija, komentari savremenika, sve to znanje na kraju, po dogovoru, dovodi do neke poruke za malu Monu. Zapravo izbor umjetničkih djela je vrlo interesantan a lekcije iz istorije umjetnosti često pojačavaju emocije s obzirom na potresnu i neizvjesnu sudbinu Moninog vida.
Lijepo je što u samoj knjizi postoje reprodukcije djela o kojima se govori ali je roman svakako zasluživao luksuznije izdanje.