Sada kada je knjiga Mihajla Pantića Albahari objavljena, godinu dana nakon odlaska velikog majstora pripovijedanja, čini se krajnje prirodnim njeno pojavljivanje i to baš u Pantićevom književnokritičarskom rukopisu. S obzirom na to da je Albahari objavljivao redovno (posljednji, diktirani roman Pogovor pojavio se 2021. godine), Pantićeva knjiga samo je ispunila čitalačka očekivanja još malo ovog apartnog, originalnog pripovjedača. I ne samo to, Pantić nam je ponudio i samog autora, tihog, introspektivnog čovjeka moćne riječi.
Upravo Albaharijev glas otvara Pantićevu monografsku studiju; dva intervjua uvode dva glavna junaka ove priče. Književnokritičarski glas Mihajla Pantića hronološki predstavlja Albaharijev opus od ranih radova do posljednje objavljene knjige, situira ga u kontekst jugoslovenske i srpske književnosti, evidentira tematske, formalne i saznajne preobražaje Albaharijevog pripovijedanja, predočava nam stranu i ovdašnju recepciju. Albaharijev rad je predstavljen cjelovito: priče, romani, eseji. Naglašen je i njegov prevodilački, urednički i izdavački angažman.
Kako smo već navikli, Pantićev kritičarski glas je jasan, precizan i konkretan, njegov pristup je usmjeren na poetičke osobenosti teksta ne gubeći iz vida svoj „predmet“ ni na tren, a erudicija, književno znanje i poznavanje tekstova o kojima piše ne služe za akademsko šepurenje već se podrazumijevaju.
Međutim, Mihajlo Pantić u ovoj teško žanrovski definisanoj knjizi je i junak, kako pomenuh na početku. Sagovornik je i prijatelj, slušalac i pratilac Davida Albaharija, lik koji omogućava dijalog u priči. Pored toga, daje nam i svoju priču, od prvog upoznavanja u redakciji do posljednjih razgovora u Zemunu. Kritičar će reći koje knjige smatra najznačajnijim u opusu, prijatelj i kolega koje priče najviše voli.
Albahari Mihajla Pantića zaista je neobična, a opet kažem, nekako prirodna izdavačka pojava. Bez ikakve sumnje, knjiga će biti neophodna za sva čitanja i izučavanja Davida Albaharija. Ona je i hommage, emocijom i divljenjem ispisana lična priča o prijatelju i prijateljstvu. Pantić kaže da Albaharijev stvaralački koncept zahtijeva srodnog, pripremljenog, su-kreativnog recipijenta i ovom knjigom smo dobili baš takvog.