Od naslova Aperkat postavljena je jasno teza romana. Odrastanje na Dorćolu devedesetih, grubosti u porodici, u školi, na ulici, konstruišu djevojčice – ratnice i čini se da je u romanu sve podređeno tom naumu. Odrasla naratorka iz Beča retrospektivnim pričama vraća se u godine odrastanja u Beogradu.
Paralelene perspektive djeteta i odrasle osobe, osim što su vrlo rabljena tema u književnosti, često pokazuju tehničke manjkavosti pripovijedanja. U romanu Aperkat to se najbolje vidi u tzv. znanju naratora. Dječji pogled nosi znanja koja tek odrasla naratorka može da ima, a odrasla Bečlijka često ostaje na nivou infantilnih zaključivanja ili nema nikakvog promišljanja.
Nasilje je dakle sveprisutno. Da bi se to pokazalo, uvodi se mnogo likova, uglavnom naratorkinih vršnjaka iz škole i priče iz crne hronike. Slika svijeta je mračna, bez izuzetka, bilo da su nastavnici, roditelji ili vršnjaci u pitanju. U kući je lik oca centralna i, na žalost, jedina figura koja se portretiše. Likovi majke i sestre su potpuno nerazvijeni iako prisutni u tom svijetu očeve grubosti. I nasilnost oca, metonimijski okarakterisanog kao Durmitorca, ostaje do kraja neobjašnjena.
Ima u romanu povremeno neke dirljive liričnosti. Sve te male džudistkinje, djevojčice koje su se tukle u školi, koje su naučene da prežive na taj način, postaju uspješne profesorke, bankarke, fizičarke, majke. Muškarci su opisani kao „zgodni“, odrasla naratorka ne uspijeva da razvije valjan emotivan odnos. Male ratnice odrasle u oskudnim i nasilnim godinama simpatičan su ideološki iskorak ali insistiranje na fajterskom imidžu postaje pomalo smiješno s obzirom na to da imamo junakinju koja se ne snalazi u brojnim svakodnevnim situacijama. Jedini rezultat te borbe je društvena ostvarenost, reklo bi se, a objavljivanje romana bi bez sumnje trebalo da bude još jedna manifestacija uspjeha u životu.