Dobra strana brojnih književnih nagrada jeste što se u tim izborima otkrivaju novi glasovi i manje izdavaćke kuće. Tako se i debitantski roman Stevana Vraneša, Devojačka soba, u izdanju izdavačke kuće Dokaz, našao u užem izboru za nagradu Beogradski pobednik.
Radnja romana jeste tipično beogradska. Pedesetogodišnji Aleksandar Savić, razveden, otac dvije odrasle kćerke, vraća se posle trideset godina iz Kanade. Prisilna emigracija motivisana bjekstvom od mobilizacije ne samo da je prekinula dotadašnji život glavnog junaka nego je istovremeno uništila za sva vremena odnose u porodici. Otac je otišao na ratište umjesto sina i odmah poginuo, a majka je u Aleksandrovom odlasku vidjela krivicu za raspad porodice.
Dakle, maman est morte, i sin se vraća u prazan stan sa pogledom na Kalemegdan. „U Beograd sam mogao da se vratim tek kada je ona umrla“, glasi upravo incipit. Porodičnu tridesetogodišnju prazninu junak postepeno rekonstruiše, uglavnom preko materijalnih „dokaza“ – predmeta u kući, fotografija, testamenta. Posebno mjesto u tom stanu ima djevojačka soba, bitno formativno mjesto za više, paradoksalno, muških likova.
U rekonstrukciji sebe Aleksandar kreće od poznatih ljudi i mjesta da bi postepeno stvarao i nova prijateljstva. Novac ima, a drugi fetiš muških priča – tijelo, počinje da „popravlja“ zahvaljujući novim mladim prijateljima. Tijelo je vrlo važan fenomen u ovom romanu, detaljno se opisuje svaki dio, odgovarajuća i loša garderoba, sve to je praćeno fotografisanjem za instagram. Telefoni su sveprisutni i multifunkcionalni.
Likovi su dobro portretisani, naročto ženski: tetka, Gordana, Tamara. Dijalozi su spretni, živi. Radnja teče zanimljivo. Nema ideologije, nema revolta. Novac i veze sve završavaju. Kolokvijalni govor i scene seksa su sada već opšte mjesto savremene literature. Nedostaje neka intriga koja bi produbila priču, još neki nivo koji bi pružio više značenjskih odjeka. Ovako je to priča o jednom pojedinačnom životu koji je zanimljivo ispričan.