Velibor Čolić, Emigrantska mantra, str. 23-24.
Edicija Meandar, Serija EX, 2021.
Sretan sam. Kroz suze vidim – svijet se mijenja
svaki dan. Ne stari, mijenja se. Često, ali ne uvijek,
osjećam da se nešto priprema, da me posjeduje.
Možda demon ili anđeo, možda pukovnik ili
policajac. Često, ali ne uvijek, u snu mi dodju grad i
žena, još jedno sunce.
Polubudan, znam – sjećanje govori stranim jezikom
kojim ne vladamo svim znakovima.
Ja sam ta čudna prisutnost koja sumnja. Ponekad se
pozivam na svijet. Ponekad izmislim datum
povratka na rodnu grudu. Ljetni soisticij i druge krajolike.
Ujutro se umivam u hladnoj vodi, u podne krstim
knjige, noću lažem. Padam na tri jezika, pjevam i pijem. Brojim proročanstva kao zlatne bube, mahnito
mašem našom trobojkom i pozdravljam naše vojnike,
naše drage mrtve i, unatoč svemu, našu sretnu, našu
dragu zvijezdu s juga.
U mojoj se glavi Bosna seli u dugim kolonama na Sjever. Veliki Zapad svira ciganske daire i pjena
valova sliči snijegu. Ja sam policiji nepoznat bijelac,
iako kradem piliće i andjele. Imam tri torbe, jednu naušnicu i jedan oveći grčki nož. Mijenjam oblik, znam biti madjionicar, medvjed ili kit. Lakše gubim no što dobivam, brže zaboravljam nego što
učim.
Kao krunicu, kao namaz, kao kaddish ponavljam:
Nebo je takvo kakvo jest. Zemlja takodjer. Do smrti.
Nema velikih romana, ljudske su sudbine sićušne.
Jedna geografija vrijedi koliko i druga,
historija nije učiteljica života, a bog je odsutnost.
Ništa se ne dešava slučajno i ništa ne dolazi po prvi puta.
Sve je već viđeno i preživljeno. Čak i smrt.
Postoji samo jedna istinska priča.
Kamen je stariji, kamen sve zna, kamen uvijek traje
dulje od ljudi.